Mittwoch, 24. März 2010

Čovjek i njegova lažna samostalnost



Čovjek, njegovo tijelo i njegov utjelovljeni um, je najsamostalnija cjelina unutar prirode.
Ljudska samostalnost nije pasivno stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih njegovih ćelija tijela. Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje.
U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu bitku. Usporedo s tijelom se razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo.
Iz mnoštva ćelija su se, u procesu nastajanja čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesnog samopoimanja i samospoznaje.
Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela.
Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom. To je bio u isto vrijeme i početak razmišljanja o besmislenosti postojanja. Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, a time i u prirodi iz koje se razvio.
Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja.
Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije?
Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda?



Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji tijela i svog postojanja u njemu. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik.
Čovjek pobjednik je drugačiji. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira.
Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život.


Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.
Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz tijela punog osjećaja i tjelesne inteligencije.
Kada počne živjeti u tijelu koje je izgubilo inteligenciju, njegov emocionalni um ne spoznaje više svoje mogućnosti. Takav čovjek postaje proizvodom povijesti, a ne samoorganizacije osobnih ustrojstava.
Iz njega se tada širi egoistični virus koji izaziva pošasti koje nazivamo bolestima epoha. Bolesti koje se javljaju u svakom vremenu, dođu kao zaraza, traju i prolaze.
Ova današnja, izazvana gubitkom tjelesne inteligencije, za mene traje, predugo. Postala je kronično stanje, čiji je prevladavajući predstavnik homo tehnikus koji tu bolest svjesno ne spoznaje, ali je duboko u sebi živi s dijagnozama:
managerski sindrom,
stresna depresija,
compjuter sindrom.



Homo tehnikus, uvijek s osmjehom na licu, luta nesvjesno periferijom stvarnog života. Pun teoretskog znanja o međuljudskim odnosima, koji donose profit za firmu u kojoj radi, u privatnom životu on zaboravlja čovjeka u sebi. Njemu je uvijek odlično, osjeća se perfektno, njegov privatni život je bez problema i on s vremenom počinje i vjerovati u to. Novac kojeg, zbog svog punog angažmana u poslovnom životu, ima u izobilju, mu otvara sva vrata. On, prividno sretan, vlada društvenim životom, upoznaje nove i odbacuje stare prijatelje, nesvjestan svog najvećeg gubitka, gubitka sebe samoga. U njegovom životu nema besmislenosti, jer su zakoni po kojima živi slični zakonima iz klasične fizike. U privatnom životu je za njega važno samo ono izračunljivo i vidljivo. Bol kao sindrom ne prihvaća, trenutačnu bol suzbija lijekovima ne tražeći njene uzroke.
Homo tehnikus je proizvod epohe koju sam stvara, marioneta s daljinskim upravljačem u tuđim rukama. Njegova kreativnost je proizvod njegove želje za oznakom najbolji, najljepši, najskuplji, najintelektualniji, pa i najkreativniji. Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela i osjećaja. Izgubivši prirodnost, on postaje uvjetno kreativan s ciljem vječnog dopadanja.
Poštujem čovjeka tehnikusa, ali on je previše samouvjeren i narcisoidan da bi ga se moglo voljeti. On je sportaš, trendovi u sportu su njegova domena. Tenis, skijanje, jedrenje, golf ili polo su tereni gdje se homo tehnikus osjeća kao kod kuće, obučen u top dizajniranu sportsku odjeću.Vjerujući da slijedi parolu "sport je zdrav" on čini nešto za svoje tijelo.



Napuštajući terene svog obljubljenog sporta, on se lažno samouvjeren, presvlači u trend odjeću i bez istinskog, osobnog ritma funkcionira dalje u mlinu epohe.
Uvijek se iznova pitam, dok tražim put ka razini njegovog razmišljanja, kako ga uvjeriti da je emocionalna i tjelesna inteligencija most između Homo fabera, ludensa i tehnikusa, kako ga uvjeriti da Homo ludens spava u svakome od nas, samo ga treba prepoznati.
Razvojem tehnologije i znanosti došlo je do umiranja mitova u koje je čovjek nekad vjerovao, pa umjesto da izgradi svoj osobni Olimp i tu smjesti svoje snove, želje i čežnje on se prepušta virtualnom prostoru tuđih stvaralačkih mogućnosti. Tako je iz jedne ovisnosti prešao u drugu. Homo tehnikus ne priznaje da je pravi život i slabost i neznanje o nečemu, da su emocionalni usponi i padovi dio stvarnost, da oni hrane i brane njegovo tijelo, da je samokritika put ka stvaralaštvu.
U svom poslu susrećem čovjeka u njegovoj fizičkoj nagosti, moj pogled otkriva nedostatke u držanju njegova tijela i pokretu, moja misao luta njegovim rečenicama tražeći istinu u tome kako izražava svoju bol. Homo tehnikus zatvoren u svoje, atletski oblikovano i umjetno preplanulo tijelo, mi priča o svojim poteškoćama kao što mehaničaru objašnjava nedostake u radu njegovog automobila.
On govori, meni stranim jezikom, pa tako komunikacija završava na površnim, paušalnim zaključcima. Naši susreti ne traju dugo, jer on siguran u sebe, uvjeren da sve može, samo pokupi par površnih podataka i da ne bi gubio dragocjeno vrijeme u za njega neinteresantnim razgovorima, postavlja granice svoje otvorenosti i spremnosti na suradnju.
Tjelesna bol je za njega čimbenik koji treba odstraniti i on očekuje od mene da to učinim u vremenu koje plaća, a svjest o tijelu i pokretu, spoznaja obujma i oblika pokreta, njegova lažna samostalnost, ga ne zanima.
Ne upuštajući se u avanturu razotkrivanja svojih slabosti, on traži određene vježbe, ne zajednički rad u traženju njegovih slijepih točki u spoznaji tijela, ne zanima ga priča o unutarnjoj dinamičnoj ravnoteži, o kombinaciji emocionalnog izraza i napetosti mišića. Kada se dotaknem emocija, on, naučenom verbalnom manipulacijom, okreće razgovor na temu koja ga interesira i sve se završi rukovanjem, srdačnim pozdravom i žurbom na sljedeći neizostavni sastanak.
Homo tehnikus je zavladao svijetom, ali i on nosi u sebi skrivene tragove samoosjetilnosti. On je, kao i svaki čovjek, više od onoga što zna o sebi.

Mittwoch, 2. Januar 2008

Dimenzije svijesti, apsurdi i manu propria kineziterapija

Pisat ću vam o apsurdnim osjećajnostima koji se u nama rađaju u ovom "globaliziranom" svijetu u kojem je suština ljudskosti izgubila svoju vrijednost. Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.
Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.
Što je apsurd?
Wikiqute. org nam daje nekoliko odgovora na to pitanje.

Albert Camus
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubijstvo."
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu proisteci odatle . Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja bi trebala nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." (Apsurdni zidovi)
Julio Cortázar
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" (Školice)
Oscar Wilde
"Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle. Oni su ili zanimljivi ili dosadni."

To još uvijek ne objašnjava što je uistinu apsurd jer ga svatko drugačije doživljava.
Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.
Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.
Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.

Apsurdnost ekvinocija tjedna.


Pokret je osnova našega života, prvim se rađamo a zadnjim umiremo. To su dva presudna trenutka svakog živog bića, a između se proteže dugačka rijeka trenutaka koji se, mislimo mi, jednostavno događaju a mi nismo svjesni da ih stvaramo svojim pokretima.

Ekvinocij tjedna, podne srijede, drugi sjećnja 2008. U vrtlogu ustaljenih mijena i tajanstvenosti dolazećeg osjećam strobos prostor vremena, titrajuću istinu među zvijezdama.  U raspuknuću spoznaje vidim sebe razlomljenu u atome postojanja. Tek naćeta godina, nebo mi daruje obećanje o savršenosti slijeda događanja.

Našoj svjesnoj spoznaji ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju naših osjetila, našega mozga i univerzuma umno-osjećanog u nama.

Pokušavam besmislu darovati smisao, osjećanje osjećaja pretočiti u rečenice. Promatram kovitlac oblaka, vrtloženje vjetrova, objava oluje. Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Apsurd želje. Biti i tu i tamo istovremeno.
Podne je, razgovaramo o paralelnim svjetovima, o žudnji ono nemoguće učiniti mogućim. Nad grad se nadvilo sjećanjsko sivilo. Jučer je sunce pozdravljalo uranjanje u novu godinu. Uranjamo u labirint nepoznatog, u koridore sudbine, u preispitivanje sebe u sebi.
Ne razmišljaj o dubinama, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govorio si jednostavnim jezikom.
U oceanu snova je sve drugačije, ljepše, bliskije. Usprotivih se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Rekao si mirnim glasom mistika pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.

Za nas su neosjetljivi procesi između mozga i osjetila uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili compjuteru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.

Apsurdnost pokreta

Sjedim pred video rekorderom i gledam film snimljen bez pravog osvijetljenja. Moj mozak mi pomaže da na tamnom zaslonu vidim svijetle točke i prepoznajem da su to ljudski zglobovi u pokretu. U mojim moždanim vijugama se isprepliće znanje i pamćenje, točkice dobijaju dimenzije i ja misaono ulazim u njihovu dubinu. Pred mojim očima se odigrava ples zglobova i ja vidim hod, trčanje, mahanje rukom, prepoznajem zagrljaj, bol u kralježnici, a onda odjednom u tom mnoštvu svjetlećih zglobova, prepoznajem svoj pokret. Vidim kako u tami tog prostora sjedim, ustajem i krećem u tamu.
"To je moj korak i to je moja kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici." misao me upozorava na ono što gledam iako neznam kako sam dospjela u ovaj čudesan film pokreta bez tijela. Zaustavljen filmskom kamerom u nekom meni nepoznatom danu, moj pokret ipak odaje sve moje namjere toga vremena. Prepoznajem i u tuđim pokretima misli onih koji ih izvode. U mojim moždanim vijugama se sklopke umnožavaju, zrcalni neuroni blješte sjećanjima i ja u tami televizora polako prepoznajem trenutke u kojima su ti pokreti izvođeni. Pred mojim očima se tim pokretnim svjetlosnim točkama odigrava scenario nastajanja moje teorije o umijeću svakodnevnog pokreta. Naš tadašnji učitelj nas je snimao tajnom kamerom i ovjekovječio naše pokušaje u dokazivanju nemogućeg mogućim. Dozvolivši vremenu da prođe i da mi zaboravimo taj davni dan on nam je tek sada poslao, tehnički dotjerano, svjedočanstvo njegovih tvrdnji.
"U vašim mozgovima se događa puno više od onoga što vi uistinu osjećate i spoznajete. Dok čitate neku zanimljivu knjigu vaš mozak producira film koji vi nesvjesno, ali istovremeno gledate vašim unutarnjim očima." govorio je tiho i polako da bi nam dao vremena da osjetimo slike njegovih riječi u našim glavama.
"Odkuda dolazi ovo svijetlo kojim vidim vaše riječi?" upitah ga da razbijem tišinu kojom nam je omogućio da sredimo novonastali osjećaj u sebi.
"To što ti sada osjećaš će možda jednoga dana biofizika uistinu moći objasniti. Sada se zna samo toliko da tvoje misli i tvoje iskustveno znanje o potrebi svjetla za nastajanje slika, stvaraju u tvojoj glavi i spoznaju svijetla. Tvoje misli nastaju posebnim frekventnim spektrima u tvom živčanom sustavu i one same postaju izvorom tvog unutarnjeg svijetla."
"Dakle, za nas nisu samo naše oči izvori svijetla."
"Goethe je pisao da su naše oči sunca koja nam svijetle, ali mi danas znamo da bez mozga mi očima nebi vidjeli sunce."
"Moje unutarnje oči su sunce koje obasjava moje misli i pretvara ih u slike. To je "oblik opasnog" razmišljanja o kojem sam čitala u početcima filozofije i razvoju kršćanstva." nastavih učiteljevu misao.
"Da, to je oblik duhovne gimnastike, ono snažno u tebi i nedjeljivo od tebe. Ti tvojim intelektualnim fitnesom ostvaruješ svijest o onome očemu razmišljaš." odgovori mi mirno učitelj pojednostavljujući teorije iz neurofiziologije.

Manu propria kineziterapija

Upravo ti apsurdi trenutka i pokreta su meni pokrenuli "mašineriju" razmišljanja iz koje se iskristalizirala ideja i prešla u moj novi koncept.
Da, upravo ti apsurdi, koji još uvijek u znanosti nisu pronašli konačna objašnjenja, su me uveli u beskrajni univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni i ja sam počela tražiti načine kako da ideju pretvorim u metodu koju bih mogla nazvati i mojom filozofijom apsurda.
Manu propria kineziterapija je izrasla iz apsurdnosti činjenice da je pokret naš život, a upravo "taj pokret" je uzrokom ponekad nesnosnih bolova u tijelu. Živjeti taj apsud znači sudjelovati u životu i pokretom težiti ka oslobađanju od bolova je moja filozofija pokreta koja je proizašla iz Camusove filozofije apsurda, Damasiove znanstvene filozofije o nastajanju osjećaja, promjene paradigme u prirodnim znanostima i moje ljubavi prema pacijentima i kineziterapiji.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://migrenino-carstvo.blogspot.com/